PRIČA O HOZIĆIMA OD NAŠE JEDNE MJEŠTANKE

Jedna priča naše Hozićke koja se odselila ali i dalje živi srcem i dušom za svoje Hoziće :

Ispod Stuba,

Eh još malo i stižemo,još jedna krivina i pojavljuje se Stub...

A iza njega se otkri pogled na najljepše mjesto na svijetu,moje Hoziće.

Još uvijek usnuli u jutarnjoj rosi koja se svjetluca po zelenim Hozićki poljima, prošaranim maslačkom,baš kao najfiniji starinski ćilim.

Minaret naše ljepotice, Hozićke džamije stoji gordo i pozdravlja kao da kaže dobro došli kući...

Vreva ljudi koji su stigli na odmore iz svih krajeva svijeta,žurba,auti koji prolaze sve najavljuje da su tu svi.

Da,tu su vratili se kući na odmor,čekaju turnir.

Turnir je tradicionalan već dugi niz godina okuplja naše ljude, kako Hozićane tako i sve mještane cijele Doline Japre.

Nakon odmora idem u šetnju poželjela sam da vidim sve i svakog,poželjela sam da mi se duša napuni rodnog kraja.Stojim na mostu,Japra bas kao da pozdravlja sve nas okupljene na njene obale,sretna jer smo tu,jer su joj se vratila njena djeca.

Nije više sama i tužna kao starica koja čeka usahlih ruku svoje najmilije.

Odsjaj sunca na vodi moje Japre kristalizira spektar boja ko bisere rasute po njenoj površini ...

Oko mene sva poznata lica pomijesana s nekim novim ,možda nove generacije djece odrasle negdje daleko ali naše.

Prepoznajem ih po majci ili ocu,didu ili nani...

Muzika je tu kreće kolo,veseli ljudi naši kao da su čekali taj trenutak igraju.

Nastavlja se muzika i dugo u noć traje kroz dolinu se čuju note muzike i ljudi koji su tu dosli svi da vide svoj rodni kraj,da sretnu svoje najdraze,svoje komsije,da posjete mezare...

Vrijeme je proletilo,mora se nazad,kući..

Iz auta pogledam još jednom prema dzamiji,a suze same kreću niz lice,evo ga Stub...Bacih još jedan pogled zamućen od suza, iz duše se otrgnu uzdah...

Vratiću se opet da napunim dušu i srce da vidim sve drage ljude,da posjetim mezare najmilijih...

Vratiću se...jer gdje god da odem idete i vi sa mnom...Hozići moji...

G.M.R