NEISPRIČANA PRIČA O NAŠIM UČITELJIMA

U MALOJ ŠKOLI, U MALOM SELU

Mehmeda Kapetanovića, učitelja u selu Hozići poznam iz djetinjstva.
Zajedno smo odrasli u pitomoj dolini Japre.
Neki dan ga posjetih u školi. Mala škola u malom selu. Sačekao sam i završetak nastave. Poslije zvona djeca gotovo istrčaše iz učionice. Jedan učenik nosi veliku kožnu tašnu.
– Lijepa ti tašna momčiću, dobacih mu, gladeći ga po kosi.
Mališan podiže glavu.U njegovim plačnim očima opazih neku čudnu, duboku tugu.
– Tašnu mi je donio otac iz Njemačke. On tamo radi već dugo godina.
Eh, volio bih da je on ovdje nego stotinu ovih tašni.
Ućutah, a mališan lagano odmače niz puteljak koji je vijugao pored stare zgrade.
Učitelj Mehmed prebaci ruku preko ramena i krenusmo niz puteljak.
– Moj druže, ne znaš ti kakve teškoće imamo mi seoski učitelji. Vidio si kakva je škola. Stara, dotrajala, a u učionici blizu 40 učenika. Očeva nema, gotovo svi su na privremenom radu u inostranstvu, najviše u Njemačkoj, pa roditeljskih sastanaka , gotovo i nema, jer majke veoma rijetko dođu. Selo je ovo moj druškane, zabačeno. U njemu žene još žive u po mnogo čemu što odudara od proklamovanih prava. A i šta će, kuće su daleko od škole, putevi veoma često pravi glib, pa se teško stiže i u čizmama. A ne mogu ni od poslova, jer na njima su sada svi poslovi i u kući i u staji i na njivi. Mogao bih ja tebi da pričam mnogo toga, ali šta vrijedi. Nas seoske učitelje razumijemo mi sami međusobno. Pa, ipak mnogi od nas ne bi napustili ovaj poziv jer ga volimo, nosimo ga u srcu i za njega smo se i opredijelili. U svakodnevnim susretima sa seoskom djecom doživimo mnogo teških časova, ali i mnogo ljudskog, poštenog i istinski humanog.
Oprostismo se i svako krenu svojim putem. Dugo sam pješačio i stalno razmišljao o učitelju Mehmedu. Nisam mogao da dokučim odakle mu tolika snaga da pored redovne nastave obavlja i dopunsku nastavu sa slabim učenicima. Pored svega toga,kao predsjednik Aktiva seoske omladine redovno održava sastanke, priprema radne akcije i sarađuje sa svakim domaćinstvom.
Sutradan, naveče, zatekoh Mehmeda u njegovoj sobi. Petrolejka je lijeno i škrto prosipala svjetlost po knjigama i učeničkim sveskama. Mehmed me ponudi da sjednem. Sjetih se da su mi juče njegove kolege pričale da Mehmed vanredno studira pedagošku akademiju u Petrinji i redovno daje ispite sa najvišim ocjenama, pa ga upitah kako stigne da izvrši sve te obaveze.
– Eh, treba učiti, učiti i raditi odgovori Mehmed. Ispite spremam temeljito i sistematski. Moj radni dan je od šest ujutro do ponoći. Za ručak i večeru odmaram se po jedan sat.
Razgovor je tekao do kasno u noć. Pričali smo o svemu. Njegova baka Bilka, kojoj je preko sto godina, ispriča nam nekoliko anegdota iz starog zemana.
Krenuh kući. Mehmed me isprati u dvorište držeći u ruci petro- lejku. Nad nama se nadvilo podgrmečko nebo, vedro i puno zvijezda. Pozdravismo se i Mehmed utonu s petrolejkom u tamni okvir kućnih vrata.
Zadrugar, novogodišnji broj, 29. 12. 1971.